Jedini način da ne ustuknemo pred "Nećeš valjda...?"
Ponekad želimo sijati svoje boje na neuobičajene načine. Neuobičajene drugima. Želimo iskazati one "šarene" deliće sebe, koji se osećaju stešnjeni u sivilu uprosečivanja i uobičajenog ponašanja. Jer svet najlakše (i najčešće) funkcioniše poput nekog nižeg razreda osnovne škole - mir i nemoj da se neko ističe. Što mirniji, to bolji. Što neprimetniji, to poželjniji. Od malena nas uče - ne talasaj, vidi Peru, Miku, Đoku, budi KAO..., zašto uvek TI moraš... Ni belo, ni crno, najbolje sivo, neprimetno. A boje u nama žive i iznenada požele zasjati u sivilu. Nakon što okolina ne nađe odgovor na "šta joj je odjednom?", u maniru savesnog redara (setimo se osnovne škole), kreće da buntovnu crvenu, plavu, zelenu, žutu vraća u vrstu, na mesto, u red. Jer redari tome i služe - da održavaju red. "Nećeš valjda...", kreće opomena. Nećeš se valjda: upisati na kurs tanga (kao da nemaš šta pametnije raditi) udati (da li si normalna) razvesti (da li s...